Kenzō Tange

Kenso Tange

Kenzo Tange (丹下健三; Tange Kenzō rođen 4. septembar, 1913. - 22. mart, 2005.) je japanski arhitekta, i dobitnik Pricerove nagrade 1987. godine. Tange je svetsku slavu stekao rekonstrukcijom Hirošime, razorene u Drugom svetskom ratu. Tange je bio učesnik rekonstrukcije zemljotresom razorenog Skoplja.

Šinjaku-ku Tokio

Biografija

Rodio se 4. septembra 1913. godine u Osaki a detinjstvo je proveo u gradu Imbari na japanskom ostrvu Šikoku. 1935. godine je počeo sa studijem arhitekture na univerzitetu u Tokiju i za to se odlučio upoznavajući se sa arhitekturom Le Korbizjea. Za vreme rata je počeo sa studijem urbanizma. 1946. godine je postao vanredan profesor na tokijskom univerzitetu i osnovao je „Tange Laboratoriju“ Na tokijskom univerzitetu je radio kao profesor od 1963. – 1974. godine i postao je traženi predavač na univerzitetima kao Harvard, Jel, Berkli i drugim.

Delo

U svetsku istoriju kulture se upisao kao arhitekta i urbanista koji je radio na oporavku Japana posle Drugog svetskog rata ali i kao tvorac nezaboravnih visećih konstrukcija za tokijsku letnju olimpijadu ili paviljona „EXPO“ u Osaki. Već jako rano je pokušavao da kombinuje avangardne elemente sa japanskom tradicionalnom arhitekturom a u kasnijim godinama se okretao ka internacionalnom stilu u arhitekturi.

Njegov celosvetski debi je učešće na „Centar mira“ i „Spomenik u Hirošimi“ 1949. godine i od toga doba je stvarao mnoge arhitektonske i urbanističke projekte u celom svetu. 1959. godine je doktorirao sa radom „Prostorne strukture u velegradu“ i ovoj temi je posvetio celi svoj život.- na primer u „Planu za Tokijo 1960.“ u projektu gradskog dela Fijera u Bolonji i novog grada za 60.000 ljudi u Kataniji u Italiji. Tange je radio i u stilu brutalizma i takova je skupštinska zgrada u Kurašiki i telekomunikaciona zgrada Jamanaši u Kofu.

Životno delo

Životno delo arhitekta Kenzo Tange je „Olimpijski i sportski areal“ za tokijsku olimpijadu. Izgradio ga je iz krivih linija koje su proizašle iz oblika konstrukcije od visećih lančanih krovova i od spiralnih oblika odvijajućih se od središnjih nosećih armiranobetonskih pilona. Kao jedini arhitekta dobio je odlikovanje od olimpijskog komiteta za svoj rad.

Nagrade

Kenzo Tange je dobio mnoge nagrade za svoj rad kao zlatna medalja RIBA, AIA francuske akademije 1987. godine kao i najvišu nagradu Pricerovu nagradu – najvišu nagradu u ovoj branži. Te iste godine je predstavio i svoj dalji projekat tokijske skupštine.

Motto

U svim projektima rezonuje Tangeov moto: Arhitektura mora imati nešto što čoveka hvata za srce, no uporedo njene osnovne forme i prostori moraju da imaju istu logiku. Kreativni rad je u naše doba jedinstvo tehnologije i humanosti. Tradicija ima ulogu katalizatora koji ubrzava hemijsku reakciju no u konačnom rezultatu se više ne može detektovati. Tradicija može biti deo dela no sama o sebi nije stvaralačka.

Njegovi najznačajniji radovi

Galerija

  • 1955: „Hiroshima Peace Memorial Museum“ u memorialnom parku u Hirošimi
    1955: „Hiroshima Peace Memorial Museum“ u memorialnom parku u Hirošimi
  • 1958: „Prefectural the Government Building“ u Kagavi
    1958: „Prefectural the Government Building“ u Kagavi
  • 1964: „Yoyogi National Gymnasium“ gimnazija u Tokiju
    1964: „Yoyogi National Gymnasium“ gimnazija u Tokiju
  • 1991: „Metropolitan Government Building“ u Tokiju
    1991: „Metropolitan Government Building“ u Tokiju
  • 1996: „The Fuji TV headquarters“ u Odabi
    1996: „The Fuji TV headquarters“ u Odabi
  • 2000: „Prefectural the Government Building“ u Kagavi
    2000: „Prefectural the Government Building“ u Kagavi
  • Administrativna zgrada Šinjuku- Tokijo
    Administrativna zgrada Šinjuku- Tokijo

Eksterni linkovi

Kenzō Tange na Wikimedijinoj ostavi
  • Zvanični sajt
  • p
  • r
  • u

1979. Philip Johnson   1980. Luis Barragán   1981. James Stirling   1982. Kevin Roche   1983. I. M. Pei   1984. Richard Meier   1985. Hans Hollein   1986. Gottfried Böhm   1987. Kenzo Tange   1988. Gordon Bunshaft i Oscar Niemeyer   1989. Frank Gehry   1990. Aldo Rossi   1991. Robert Venturi   1992. Álvaro Siza Vieira   1993. Fumihiko Maki   1994. Christian de Portzamparc   1995. Tadao Ando   1996. Rafael Moneo   1997. Sverre Fehn   1998. Renzo Piano   1999. Norman Foster   2000. Rem Koolhaas   2001. Herzog & de Meuron   2002. Glenn Murcutt   2003. Jørn Utzon   2004. Zaha Hadid   2005. Thom Mayne   2006. Paulo Mendes da Rocha   2007. Richard Rogers   2008. Jean Nouvel   2009. Peter Zumthor   2010. Kazuyo Sejima i Ryue Nishizawa / SANAA   2011. Eduardo Souto de Moura   2012. Wang Shu   2013. Toyo Ito   2014. Shigeru Ban   2015. Frei Otto   2016. Alejandro Aravena

Normativna kontrola Uredi na Wikidati
  • WorldCat identiteti
  • VIAF: 92699968
  • LCCN: n50082751
  • ISNI: 0000 0001 2143 667X
  • GND: 118620673
  • SELIBR: 218448
  • SUDOC: 028673697
  • BNF: cb12046059c (podaci)
  • BIBSYS: 90242477
  • ULAN: 500004256
  • NLA: 35538807
  • NDL: 00082332
  • NKC: xx0146178
  • BNE: XX1041475
  • CiNii: DA00777470
  • KulturNav: id
  • RKD: 314506
  • CONOR.SI: 113072739
  • NSK: 000514779